Piše: Milka Šćepanović
U savremenom društvu vladaju vrijednosti koje se zasnivaju na kvantitetu i kvalitetu proizvodnje i znanja. Osoba vrijedi onoliko koliko proizvede. Proizvodnja je postala cilj, a čovjek samo sredstvo u postizanju tog cilja. U ovakvom okruženju i nebrizi zanemaruju se kriterijumi čovječnosti i humanosti koji proizilaze iz shvatanja da je sam čovjek najznačajniji pokretač sopstvenog razvoja i razvoja društva uopšte. Na taj način osobe sa invaliditetom postaju marginalizovane, često bez mogućnosti da ostvare osnovna ljudska prava.
Treba istaći da je neophodno mijenjati postojeći sistem vrijednosti u našem društvu.
Da bismo postali društvo koje u praksi dostiže i sprovodi politiku da svaki pojedinac ima jednaka prava i mogućnosti bez obzira na individualne različitosti, integracija invalidnih osoba u društvo nameće se kao jedno od rješenja za ovaj problem.
Imali smo, prije nekoliko dana, priliku da vidimo u kakvom društvu živimo. Situacija u kojoj je lik ,,bosonogog plavog dječaka” Ognjena uprljan od strane ruke bezosjećajnog čovjeka. Onoga koji nije tragao po brdima, šumama, rijekama da pronađemo zajedničkim snagama našeg Ogija. Bosonogi dječak ujedinio je cijelu Crnu Goru, probudio onu stranu dobre duše naše države. Taj koji je mogao da oskrnavi lik “plavog anđela” nije jedan od nas. Nije jedan od onih koji su neumorno tragali za nevinom dušom malog anđela. Moramo prihvatiti i ove koji mogu da počine tako bolan čin. Da bismo promijenili svijest ljudi, neophodan je optimizam za postizanje cilja i promjena stavova prema djeci sa posebnim potrebama, a taj proces u Crnoj Gori teče veoma sporo.
Promijenila se vlast, promijenili su se i ključni ljudi koji su trebali, a nijesu, da brinu o našoj djeci i njihovom inkluzivnom obrazovanju. Kao krajnji oblik integracije razvija se projekat socijalne inkluzije ili uključenosti. Ovaj socijalni model naglašava kao osnovni problem odnos društva prema djeci sa invaliditetom. Osnovna je ideja da oštećenje koje objektivno postoji ne treba zanemariti, međutim, ono ne umanjuje vrijednost osobe kao ljudskog bića. Ono što djecu sa invaliditetom isključuje iz društva su neznanje, predrasude i strah koji preovladava u društvu.
Aktuelna tema ,,Asistenti u nastavi’’ i problemi djece, roditelja i samih asistenata i dalje traje, pitamo se do kad? Inkluzija ili socijalna uključenost ne podrazumijevaju izjednačavanje svih ljudi, već uvažavanje različitosti svakog pojedinca. To i jeste suština vrijednosti ovog modela, jer nam kroz razvoj opšte tolerancije omogućava širenje znanja, sticanje iskustava i razvoj ljudske svijesti.
Pitamo se ko pokušava da manipuliše novcem koji je bio raspoređen za asistente u nastavnom procesu, tj. asistente po školama. Do danas asistenti nisu dobili nijedan cent za rad koji obavljaju savjesno i sa puno truda i volje od 1. septembra, što znači tri mjeseca ljudi dobrog srca rade džabe i još uvijek nijesu isplaćeni za svoj rad i angažman. Da li asistenti nisu zadovoljili one koji su ih angažovali pa da se ovako država odnosi prema njima, našoj djeci i nama, roditeljima? Pitamo li se mi, roditelji, nešto? Pitamo li se mi koji smo rodili djecu šta je dobro za njih, ili će pak za njihov napredak da odlučuju stranci?
Zar nije ponižavajuće da se ljudima koji ovaj posao rade sa puno ljubavi, truda i htijenja, ne isplati ni cent od zarađenog novca?
Ako je novac za asistente obezbijeđen još prije početka školske godine, ako su angažovani, znači tačno se znalo koliko će koja škola dobiti para od Zavoda za zapošljavanje za asistente, i šta se desilo odjednom? Gdje će otići taj novac koji treba dati asistentima? Zašto im uzimaju ono što im pripada?
Ovakav odnos države prema djeci sa posebnim obrazovnim potrebama i njihovim asistentima samo je ugrožavanje prava djece i prava njihovih asistenata.
Na kraju, da zaključim, dobili smo novu vladu, završili su se famozni izbori zbog kojih je ispaštala najosjetljivija grupa - djeca sa invaliditetom... Dobili smo premijera Duška Markovića, dobili ministra prosvjete Damira Šehovića i ministra rada i socijalnog staranja Kemala Purišića. Hoćemo li opet da pišemo pisma i da ,,molimo” da nas prime i da nađemo model da riješimo pitanje asistenata u nastavi ili ćemo pak da čekamo nove izbore i ponovo novu Vladu?
Da zaključim, novi dan, nova nafaka, iliti nova vlada, nova nada!
(Autorka je direktorica
NVO ,,Naše sunce’’)